– Hej, Vilko! Hajde amo, malo među ljude! – poziva me Toma s klupice uz »ćoškasti okrugli stol« našeg kvartovskog parkića, obranjenog od radikalne betonizacije. – Jasno, ako se ne plašiš da je i tvoje ime tu na listi ovih umjetnika plagijatora diploma! Zasad te još nismo našli...

– Pa što je to, s konja na magarca? – uzvraćam. – U parkiću umjesto u kafiću? Jeste ponijeli kanticu i lopaticu? Stari frajeri se igraju u pješčaniku, ha, ha...

– Ha, nema se, nema se! – smješka se Debeli do Tome. – Ali... što nam fali? Proljetno sunce pa se možemo malo i »na suho« zagrijavat, novine prečitavat...

– Ajde, dajte sad dalje o pokradenim diplomama! – Milan, treća glava »park-summita«, nastavlja očito već započeti razgovor s Tomom i Debelim. – Taj vaš Milijan, sreća pa nije Milan, kako ga nije sram! Kao »kompilirao« je diplomski, a prepisao »samo« 1258 od 1630 redaka!

– Znali ste to pobrojiti, a ne znate izbrojiti nezaposlene na burzi, ha? – ne ostaje Toma dužan. – Nemate dosta ministara da to broje, ha?

– I vidi, čitaj, kako je tom kopirantu dobro reko ministar znanosti, obrazovanja i sporta – važno sriče Milan iz novina – »On nema intelektualni kapacitet da bi razumio moju docenturu«!

– Pravi se javil! Neželjeni ministar željkovana imena – uključi se Debeli – kolki je tek njegov kapacitet kad ne razme koliko je tisuća profesora, ljudi iz njegova sektora, potpisalo peticiju za njegovu ostavku?! Kolki mu je intelektualni kapacitet kad i sad, još uvijek, roditeljima nagurava »četvrti neznanstveni nezdravstveni«, nakon što su mu svi fino i referendumom rekli kaj o tome misle! Ne kuži? Nema kapaciteta ili...?!