»Trajanje pred Bogom« i čovjeka i naroda zahtijeva potpuno oslanjanje na Boga u povjerenju te isključuje oslonac na bilo kakve druge političko-vojne zaštite. Više je nego jasno da je Izrael po sebi previše malen da bi se mogao zaštititi bilo kojim drugim sredstvima osim osloncem na Boga i izgradnjom pozitivnoga nutarnjega odnosa unutar naroda koji će se sastojati u zdravom etičkom temelju.
Prorok Izaija (8. st. pr. Kr.) snažno je naglašavao važnost vjere kao povijesne snage koja je trebala s jedne strane učvrstiti vertikalu vrijednosti u narodu i očuvati narod od nepotrebnih podjela, a s druge omogućiti narodu da prebrodi velike povijesne izazove bilo u oslanjanju na vanjske sile i njihove gospodare bilo srljajući u opasne saveze koji mu nisu obećavali sigurnost i mir. Za njega je od osobite važnosti pokazati svojim suvremenicima da je Bog Izraela prisutan u povijesnom događanju, da djeluje i onda kad se izvana ne čini da je djelatan te da njegovo djelovanje nosi obilježja s jedne strane suda moćnim kraljevstvima, a s druge spasenja za one ugrožene.

Bog uzvišen i povijesno moćan

Izaijina slika o takvome Bogu proizlazi iz doživljaja bogoobjavljenja opisanoga u pozivu za proroka. U tom veličanstvenom viđenju Bog je prikazan kao vladar koji sjedi na uzvišenu prijestolju, a skuti njegova plašta ispunjavaju hram u Jeruzalemu. Oko njega su nebeska bića, čime se izriče nebesko ozračje. Bog se objavljuje kao onaj koji je tri puta svet, čime se izražava Božja drukčijost ili, kako bi se u filozofiji reklo, Božja transcendentnost. Hebrejska riječ svet (qadoš) označava puninu, a to će reći snagu. Ne samo da je Bog drukčiji od svijeta i od ljudi, nego on ima i drukčije odnose prema stvarnosti.

Osim što je Bog tri puta svet, on se pokazuje i kao slava (kabod), što će reći da je Bog u ovome svijetu nazočan kao veličanstvenost, kao prisutnost koja djeluje i onda kad se čini da nije tu. Božja nazočnost nije neka vanjska i dojmljiva, nego ona tiha, ali uporna i spasiteljska. U filozofskom smislu moglo bi se reći da je Bog imanentan u ovome svijetu. Oba su pojma komplementarna i čine cjelinu božanske zbilje koja se objavljuje u svetištu u Jeruzalemu, čemu je svjedok prorok Izaija.

Iz navedenoga nije krivo zaključiti da Bog svojom prisutnošću zajedno s ljudima suoblikuje povijest te da povijest nije u konačnici samo ljudska, nego i Božja stvarnost. Bog preko ljudi uklanja zapreke povijesnom hodu prema budućnosti i tako otvara nove mogućnosti za čovjeka. Teologija govori o Božjem vođenju povijesti.

Vjera kao snaga moralne vertikale

Sve izneseno moguće je vidjeti iz događaja koji se zbio 734.-743. godine za vrijeme života i djelovanja proroka Izaije u Jeruzalemu. Pred prijetnjom osvajanja od velesile Asirije dvije države Sirija i Izrael željele su stvoriti antiasirsku koaliciju i u nju uvući i Judeju u kojoj je djelovao Izaija. Pod pritiskom tih dviju država, ali i nekih drugih s juga, Judeja se našla u procjepu.