Među više angažiranih vjernika u župi sv. Franje Ksaverskoga u Vugrovcu blizu Sesveta svojom se pastoralnom zauzetošću izdvaja Vladimir Drožđan. Izvanredni je djelitelj pričesti, čitač misnih čitanja, pastoralni vijećnik i župni karitativac. Oduvijek je vezan uz Crkvu, a aktivnost u župi njegov je način života. U tome ga podržava obitelj, supruga s djecom, pa nakon posla i obiteljskih obveza rado pođe iz svojega Prekvršja u kojem živi u vugrovečko župno sjedište. Rjeđi je dan, kaže, kad ga tamo nema, a svaki ga njegov doprinos župi ispunjava i veseli.

»Najbolja mama na svijetu«

Rođen je na dan sv. Valentina, 14. veljače 1954. u Šemnici Donjoj, u župi Mihovljan u Hrvatskom zagorju. Majka mu je Otilija, djevojački Mišak, iz Komora kraj Svetoga Križa Začretja, domaćica je sa 83 godine života. Otac Andrija Drožđan umro je 1998. godine. Radio je i kao stolar i kao zemljoradnik u Šemnici Donjoj. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi, na proštenju. Rodna im je sela razdvajao samo jedan brijeg. Vjenčali su se u Mihovljanu, u župi sv. Mihaela, i skrasili se u Andrijinoj obiteljskoj kući. Živjeli su s Andrijinom majkom jer mu je otac rano umro. Andrija je u svojoj kući i završio ovozemaljski život, umro je od karcinoma u 69. godini života. Otilija živi sa snahom, ženom pokojnoga sina Antuna. Povremeno dođe i k našem Vladimiru. Rodila je trojicu sinova. Najstariji Andrija umro je od hripavca u prvoj godini života. Zatim je na svijet došao Vladimir, a najmlađi je bio Antun, rođen 1957. godine. On je kao pekar radio u Svetom Križu Začretju. Sa suprugom i dvojicom sinova živio je u obiteljskoj kući s roditeljima. Umro je lani.

»Naša je mama najbolja mama na svijetu«, pripovijeda Vladimir. »Marljiva je, vrijedna žena. Dala mi je sve najbolje u životu što imam u vjerskom i moralnom smislu. Ona nam je bila ključna osoba. Radila je na poljoprivredi, imali smo puno stoke, sve je ona obavljala. Blage je naravi, ali je se slušalo. Ima majčinski autoritet. Teško joj je bilo reći ne. Tata je bio glava kuće, brinuo se za materijalne stvari, bio je vođa, dosta strog čovjek koji se lijepo brinuo o nama. Nije bilo lako preživjeti nakon rata, no on je bio snalažljiv, uzgajao je i prodavao krave i volove, s vrlo je malo mehanizacije izrađivao stolove i stolce. 'Nahoblao' se do mile volje. Izradio je i dvadesetak mlinova za dvadesetak sela. Te je mlinove poslije i održavao. To su bili veliki poslovi. Zapravo smo, zahvaljujući tatinoj snalažljivosti i marljivosti, bili naprednija obitelj u selu. Među prvima smo imali vodovod, a tata je mami za kuhinju napravio viseće elemente, čega dotad nije bilo i što se tek tada uvodilo.

Roditelji su nam živjeli u skladnom braku, u poticajnom okruženju za djecu. Kako smo bili trojica muških u kući, morali smo biti uredni, sve nas je mama dovela u red. Naša bakica Magdalena bila je svetica na zemlji, bila je vrlo pobožna, vrijedna. Ona i mama lijepo su se slagale, nikada nije bilo nikakvih problema. U takvom sam okruženju imao lijepo, prekrasno djetinjstvo. Naigrali smo se u prirodi, a naše je okruženje neopisivo lijepo, prelijepo. S bratom sam se baš dobro slagao. A bilo je i dobroga društva u selu.«

»Od najranijih smo dana imali dobar vjerski odgoj. Mama je redovito vodila krave na pašu, a mi smo išli s njom. Iz molitvenika nas je putem učila moliti vjerovanje, deset zapovijedi. Na livadi smo imali poseban molitveni kutak i u njemu smo uživali. Blagdane smo doma svečano slavili, običaje držali. Do župe sv. Mihaela, na misu i vjeronauk, pješačili smo četiri kilometra. Dugogodišnji nam je župnik bio Josip Prežigalo. On je bio stariji, ozbiljniji čovjek, vrhunski svećenik, imao je odlične propovijedi, bio je cijenjen, obljubljen. Imali smo i kapelane. Moj je prvi bio Valentin Meštrić, a drugi pokojni Andrija Vujasić, koji mi je bio i firmani kum. On nam je poslije bio i župnik. Prekrasno nam je bilo u župi. Uživali smo u sadržajnim misama na kojima se uvijek lijepo pjevalo. Imali smo zbor, ali je uvijek krasno pjevala cijela crkva.