U korijenu ljudskoga bića gori neumorna iskra – iskra traženja. Duboko i snažno povezana s vjerom, ta iskra, sve koji je slijede, ma koliko uzburkana i nesigurna jutra bila, usmjerava prema zrelosti smisla za kojim svaki čovjek čezne. Dok u čovjeku uvijek bruje logika i razložnost (jer bi htjele da su im svi ljudski podvizi podložni i da se za sve u što se čovjek upušta njima »podnosi račun«), čovjekovo biće često shvaća kako su mu potrebna baš ona naoko »bezrazložna«, »instinktivna« traganja. Često se baš u njima nalazi ono što ni jedna logika i ni jedan razlog ne bi mogli otkriti. Svatko tko je u životu tražio nešto važno zasigurno je mogao otkriti nešto kao mudrost traganja – traganje ne živi uvijek od činjenica koje kazuju gdje bi se nešto moglo naći, već najčešće živi na vjeri da se to zaista isplati tražiti i može naći.