5. korizmena nedjelja - Ez 37,12-14; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Za proroka Ezekiela, kao vjernoga Židova, strašna je stvar vidjeti mnoštvo tjelesa koja nisu dostojno pokopana. Dotaknuti ih značilo bi postati u ritualnom smislu nečist kroz sedam dana. Kao svećenik, prorok Ezekiel ne smije dodirnuti ni jedno tijelo osim onih koja pripadaju članovima najuže obitelji. Ipak, viđenje ga postavlja usred nebrojenih tjelesa mrtvih ljudi. Nakon što mu je Gospodin zapovjedio da im prorokuje i naloži životnom dahu neka uđe u njih, ona su oživjela. Današnje čitanje zapravo je vrhunac cijeloga poglavlja jer Božji glas tumači kako su suhe kosti kojima je Ezekiel prorokovao zapravo Izraelci odvedeni u babilonsko sužanjstvo: postali su beživotni, bez nade i svježine. Njima, koji su povijesnom tragedijom iskusili tragediju prispodobljenu sasušenim kostima, Gospodin najavljuje novi život. Ako ih je njihov životni put odveo u katastrofu, beživotnost, njihov Bog jest Bog živi i učinit će u skladu s preobiljem života koje odlikuje njegovo biće - svojim zahvatom vratit će im svježinu i život. Iz babilonskoga sužanjstva odvest će ih u predjele života - na područje Svete zemlje koju je obećao Abrahamu i njegovim potomcima.

Pavao uspostavlja definitivnu razdjelnicu u poimanju života na onaj koji jest kršćanski i onaj koji to nije. Valja uočiti da za njega ne postoji spontani kršćanski život. Spontan čovjek orijentiran je sam na sebe, ako i čini dobro, čini ga zato što to njemu odgovara. A sve dok ostaje u kriterijima svoga »ja«, još nije izišao iz svoje »tjelesnosti« i nije otvoren Duhu. Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. Zašto? Oni koji žive pod vlašću tijela svoje misli i stremljenja upravljaju naravnim težnjama: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, zavisti, pijančevanja itd. Čovjeku možda nije teško ne prepoznati se u »djelima tijela«. Međutim kad Pavao navodi plodove života po Duhu, tek onda u potpunoj jasnoći izranja što bi značio život po Duhu: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Po Duhu živi onaj tko je u svoje srce pustio njegovo nadahnuće tako da više ne živi sam od sebe i po sebi. Životodajni kontakt s Kristom moguć je samo preko ove spiritualizacije čovjeka. Umjesto vanjskih priznanja (»mahanje zastavama«), kršćanski život za svoj temelj ima djelovanje Duha u kršćaninu. Konačnu konzekvencu Pavao izražava futurom: »Oživjet će smrtna tijela vaša po Duhu koji prebiva u vama.«