Odlučio sam postaviti nekoliko, donekle i korizmenih pitanja u vezi s pojavom koja me, blago rečeno, intrigira. Ako je sveta misa spomen Kristove žrtve na Kalvariji (a jest), što li onda mlade i starije djevojke, žene, pa čak i majke, misle kada se na toj istoj Kalvariji pojave u mini suknjama, kratkim hlačicama i mrežastim čarapama, utegnutim trapericama, tajicama itd., da ne nabrajam cijeli arsenal hladnoga naoružanja i prateće opreme popraćene naivnim smiješkom?

Iz godine u godinu pojedine naše drage sestre u Kristu, u sve većem broju, postaju sve komotnije, bez obzira na godišnje doba i liturgijsko vrijeme godine. Je li riječ o nekoj zavjeri šutnje o tom problemu za koju jedini ja ne znam? Ili možda o nedostatku kršćanske hrabrosti da se ta čudno postavljena demokratska logika dovede napokon i jasno u pitanje? Ili (i)pak o svetosti koja se poziva na onaj redak: »Čistima je sve čisto« (Tit 1,15)?

Premda su razgovor na mobitel i dim cigareta također neprimjereni za neka druga osjetila i svetost crkvenoga prostora, zar ne bismo u kontekstu spomenutoga biblijskoga retka mogli reći da ni tu ne treba biti nikakvih zapreka jer za one začepljenih uha buke nema, ni neugodna mirisa za one začepljena nosa?

Misli li još tko da su stvari već odavno prevršile svaku mjeru dobroga ukusa? Ima li još koja brižna duša s autoritetom pastira, osim patera Glogovića, voljna progovoriti i ponuditi rješenja za ova pitanja, a kojoj su kao i mnogim laicima dozlogrdili, koliko svakojaki ekshibicionizmi nečednoga karaktera u crkvi, toliko i šutnja o elementarnoj (ne)kulturi odijevanja za misu i općenito? Možda sam potpuno u krivu?... Ima li onda kojega pastira spremna ostaviti taj sve veći broj spašenih, liberalno ostriženih, a čednih ovčica, kojima ne treba opomene, poradi nas koji, valjda, upadosmo u herezu konzervativizma? Što preporučujete da činimo moja nesveta malenkost i meni slični, koji nismo postigli taj stupanj svetosti da možemo biti ravnodušni prema onomu što smatramo neprimjerenim. (Naravno da iskopati oko sebi ne dolazi u obzir, jer tako bismo u ovoj krizi još i pali braći na teret.) Nitko od nas ne želi biti nikakva džepna inkvizicija, a htjeli bismo, bar ponekad, pokloniti se Kristovoj žrtvi bez tjeskobe da ćemo radi toga ponovno morati raditi sve tješnji i tješnji slalom između nečedno odjevenih, kojima je sve toliko čisto da im je i sram postao suvišan?